Kako pomoći djeci da prepoznaju i reguliraju svoje emocije i ponašanja?

Kada pričamo o socio-emocionalnom razvoju djece, mislimo na nešto puno dublje od samih emocija – mislimo na dječju sposobnost razumijevanja i reagiranja na emocionalne signale drugih, prepoznavanja vlastitih emocionalnih stanja te upravljanja tim emocijama u svakodnevnim situacijama. Razvijanje ovih vještina nije intuitivno; one se uče kroz interakciju s roditeljima i zajednicom, a djeca trebaju dosljednu podršku u učenju kako regulirati svoje misli, tijelo i ponašanja.

Vrlo ćemo često nesvjesno podržati samo one ugodne i nama lagane reakcije djece, dok u suštini djeci mnogo više treba naša podrška u nošenju s neugodnim emocijama – poput straha, ljutnje, razočarenja.

O tome kako možemo podržati socio-emocionalan razvoj djece razgovarali smo s Teom Knežević, psihologinjom, psihoterapeutkinjom i terapeutkinjom igrom, koja kroz svoj rad u Centru Proventus pomaže djeci, roditeljima i odgojiteljima u razvoju emocionalne svijesti i regulacije kroz terapeutski pristup igrom.

Proces koji započinje od najranijih dana našeg djetinjstva i traje cijeli život

“Kad govorimo o socio-emocionalnom razvoju mislimo na svjesnost o sebi i svojim emocijama, kapacitet za upravljanje emocionalnim reakcijama, kapacitet za prepoznavanje tuđih emocionalnih stanja te kapacitet da se to uzme u obzir u interakciji s drugom osobom. Stoga možemo reći kako je razvoj u tom području zapravo cjeloživotan proces.

“Od najranije dobi korisno je imenovati emocije, empatički reflektirati djetetu kako ga mi razumijemo te povezivati emocionalno stanje sa stanjem naših misli, tijela te ponašanjem. ”

Od samog rođenja dijete osjeća, ima iskustvo kako okolina reagira na njega u različitim emocionalnim stanjima, gleda lica i reakcija drugih i sve su to iskustva koja utječu na djetetov socio-emocionalni razvoj.

Kako možemo osigurati uvjete za adekvatan socio-emocionalan razvoj djece?

Važno je biti svjestan da se djeca tek trebaju naučiti regulirati svoje ponašanje, odnosno svoje tijelo i misli koje su u podlozi nekog ponašanja kako bi pri javljanju intenzivnih emocija mogli imati adekvatno ponašanje. U tome je djeci nužna pomoć odraslih. Na primjer, ako dijete kada je ljuto udara, uz postavljanje granice i zaustavljanje tog ponašanja važno je djetetu pomoći da razumije kako to da tako reagira i pomoći mu da reagira na drugi, prihvatljiviji način. Učenje svjesnosti o emocijama te povezanosti s mislima, tijelom i ponašanjem bi tada moglo biti na primjer, da empatički izgovorimo djetetu „Vidim da se baš ljutiš na bracu, a kad smo ljuti onda imamo ružne misli u glavi i imamo puno snage u rukama i nogama te bi najradije nešto ružno učinili. Jako je važno da zaustaviš ruke da ne udare bracu, a umjesto toga možeš snažno stisnuti ovog plišanca ili zgužvati ovaj papir. Važno je da smo svi sigurni, čak i kad smo ljuti.“ Korisno je pomoći djetetu u imenovanju svojih emocija te mu i pružiti iskustvo da drugi oko djeteta također imenuju svoja emocionalna stanja. Tako emocionalni svijet postaje manje zbunjujuć i nepredvidiv.

“Veća pomoć djeci treba u nošenju s neugodnim emocijama”

Potrebno je obratiti pažnju da se ne podržavaju samo ona dječja stanja i emocije koje su nama lake i ugodne. Veća pomoć djeci treba u nošenju s neugodnim emocijama i to je često teško odraslima jer se nekada na djetetovu neugodnu emociju, neugodna emocija javi i kod odrasle osobe, a tada je teže regulirati se. Važno je biti svjestan i da velik broj ljudi nema razvijenu svjesnost o tome da razlikuje dječje ponašanje od bića te u komunikaciji kritizira dijete umjesto da mu daje informaciju o ponašanjima koja su prihvatljiva, a koja nisu. “

Ako dijete pokazuje neugodnu emociju ili ponašanje, naš je zadak postaviti granice i zaustaviti to ponašanje, ali i pomoći mu da u sličnim situacijama reagira na drugi, prihvatljivi način. Važno je uputiti dijete što je u redu i sigurno za napraviti.

Koji su najčešći izazovi djece predškolske dobi i kako im pristupiti?

Slaba regulacija ponašanja djeteta može dovesti do manjka suradnje u vrtiću, agresivnog ponašanja i sličnih simptoma.

Anksioznost kod djece

“Dva česta obrasca koja se mogu primijetiti su izazovi sa slabom regulacijom ponašanja djeteta. Potrebno je vidjeti što je u podlozi izazovnog ponašanja – ima li dijete smanjenu svjesnost o drugima, ima li dijete intenzivne emocije pod kojima onda teško upravlja svojim reakcijama, je li dijete bilo prezaštićeno u smislu da bi nakon što pokaže otpor, ljutnju ili agresivno ponašanje odrasla osoba popustila pa time i potkrijepila takvo ponašanje.

Vrlo često se radi o tome da dijete nema ideju kako drugačije da iskaže svoju frustraciju i tada je važno ne samo podsjećati dijete što ne smije raditi (udarati, gristi, uništavati, psovati...) već ga je važno usmjeriti na to što tada smije napraviti – koje je to ponašanje kojim neće povrijediti sebe ili drugoga, a koje će mu pomoći u izbacivanju tjelesne napetosti i regulaciji.

Drugi česti razlog je anksioznost kod djece koja se manifestira kroz različite brige, strahove, pojačanu separacijsku anksioznost, rigidnost i na razne druge načine koji otežavaju djetetu da se osjeća sigurno i opušteno te da se povezuju s drugima ili uključuju u aktivnosti. Takvoj dječici potrebna je pomoć da se vrati osjećaj sigurnosti. Jedan od načina je da ih se unaprijed pripremi, da im se najavi što slijedi, da im se pruži jasnoća, predvidivost i da im se pomogne opustiti. Jer jednako kao što se nekada djeca ne znaju zaustaviti nepoželjno ponašanje kad su ljuti, tako se ova djeca ne znaju opustiti te im treba pomoć odraslih u tome.

Važnost igre i njena terapeutska moć

***"Igra je djeci primaran i prirodan način izražavanja"***

“Kroz igru istražuju svijet oko sebe, istražuju odnose, istražuju različite uloge, ali istražuju i sebe – što im paše u nekom trenutku, a što ne, kako je njihovom tijelu dok skače, vrti se, kako je njima kada se igraju sami ili s više djece.

Mnogo je područja iz kojih djeca prikupljaju nova učenja „samo“ igrajući se. Igra djeci služi da si kroz nju zadovolje neke potrebe koje mogu biti senzorne, emocionalne, ili pak kognitivne – znatiželja ili želja za novim iskustvima.

Kroz igru djeca pokušavaju integrirati različita iskustva i dati im smisao. Drugim riječima – kroz igru djeca pokušavaju još više razumjeti sebe, druge i svijet oko sebe i zato je važno da djeca imaju dovoljno vremena za igru.

Terapeutska igra način je podrške ili tretmana djeteta u kojem se koriste terapeutske moći igre u smislu da se upravo kroz igru događa komunikacija s djetetom kroz koju dijete jača svoje resurse ili prorađuje izazovne emocije ili događaje iz života. Umjesto da se dijete pokušava navesti da se prilagodi nama odraslima te da priča o problemu, a da mi mu objašnjavamo nešto, ovim pristupom mi kao odrasla osoba se djetetu približimo upravo kroz igru. Koriste se znanja i svjesnost o djetetovom razvoju i o moćima igre kako bi dijete na jedan nenametljiv i djetetu prirodan način – kroz igru, dobilo adekvatnu podršku ili izgradilo one kapacitete koji mu nedostaju.

Igra može biti direktivna ili ne direktivna. Ako je direktivna to znači da terapeut osmišljava i nudi one aktivnosti za koje zna da će doprinijeti na putu do cilja za dijete. S time da je važno naglasiti da je pri tome ipak ključan odnos između terapeuta i djeteta te način kako se pristupa igri i tim aktivnostima. Odnosno da ne postoje „čarobne“ aktivnosti i igre koje će riješiti problem.

Ako terapeut pristupa nedirektivno, to znači da će djetetu dati uputu da se u sobi za terapiju igrom može igrati na puno različitih načina, a da ako bude nešto što ne bi trebao raditi, da će mu terapeut reći. Time se djetetu daje dozvola da slobodno istražuje i izražava se, a da je odrasla osoba ta koja je odgovorna postaviti granicu ako će trebati. U ovom pristupu terapeut pozorno prati dijete i bira nedirektivnu komunikaciju kojom djetetu jača svjesnost o sebi, svojim emocijama i ponašanju na jedan nenametljivi način. Dodatno, bira komunikaciju kojom osnažuje dijete i pruža siguran prostor i odnos da se dijete može izraziti i koristiti igru na terapeutski način.”

Kako izgleda psihološka procjena djeteta?

“Psihološka procjena provodi se kroz ukupno pet termina. Na prvi susret dolaze samo roditelji, kako bi pružili sve potrebne informacije (o dosadašnjem razvoju djeteta, o razlogu javljanja na psihološku procjenu…). Ako psihologinja procjeni da je psihološka procjena primjerena korak za to dijete, tada se dogovaraju naredni susreti.

Na drugi susret dolazi cijela obitelj te provode vrijeme s psihologinjom, u sobi za terapiju igrom. Tada psihologinja ima priliku upoznati dijete u opuštenoj atmosferi dok se dijete igra i istražuje sobu, s roditeljima i bratom i/ili sestrom. Također, to pomaže djetetu da se osjeća ugodnije i sigurnije u kontaktu s psihologinjom. Na tom susretu, ovisno o dobi djeteta i razlogu javljanja, ponekad i roditelji ispunjavaju upitnike kroz koje pružaju dodatne informacije o djetetu.

Na naredna dva susreta s djetetom se prolazi kroz psihološke testove koji su naravno primjereni djetetovoj dobi. Nakon ta četiri susreta, psihologinja obrađuje rezultate, piše nalaz, mišljenje i smjernice za dalje. Na peti susret dolaze samo roditelji kako bi dobili povratnu informaciju od psihologinje i kako bi im objasnila dobivene rezultate te ih povezala s početnim razlogom javljanja na procjenu. Smjernice koje su dobivene pismeno mogu biti korisne ne samo roditeljima, već i instituciji koju dijete pohađa. Također, i tijekom procjene psihologinja ponekad, uz pristanak roditelja, kontaktira vrtić kako bi dobila informacije o djetetovom funkcioniranju u skupini.

Kada potražiti stručnu podršku i/ili psihološku procjenu djeteta?:

Roditelji će najčešće potražiti podršku stručnjaka kada postoji zabrinutost vezano uz djetetov razvoj. Poželjno je da roditelji dođu na konzultacije na kojima bi zajednički sa psihologinjom vidjeli je li dovoljno da oni dobiju smjernice i ideje kako podržati dijete vezano uz izazov koji ih brine ili je možda potrebno napraviti neki dodatan korak.
Također, ako roditelji dobivaju informacije iz vrtića ili od nekih drugih stručnjaka vezano uz potrebu da se djetetu pruži dodatna podrška važno je to ne ignorirati. Na nama, stručnjacima je da radimo etično i odgovorno, tako da onda kada primijetimo da nije potreban dodatan rad s djetetom ili da je primjereniji neki drugi oblik tretmana važno nam je to jasno komunicirati s roditeljima.
Neki dodatni indikatori kada potražiti pomoć stručnjaka je kada se značajno smanjuje kvaliteta svakodnevice, bilo zato što dijete ima određenih izazova u funkcioniranju, bilo da roditelj ne pronalazi adekvatne načine za nošenje s izazovnim situacijama i to traje kroz neko vrijeme bez pozitivnog pomaka.”

Centar Proventus

Centar Proventus je centar za psihoterapiju i za edukaciju. Osim terapijskog rada s djecom kroz terapiju igrom radimo i psihoterapiju s mladima i s odraslima te konzultacije za roditelje. Dodatno, pružamo i psihološku procjenu za djecu od 2,6 godina do 16 godina.

Drugi važan segment je vezan uz edukacije stručnjaka. Naime, imamo dugogodišnje iskustvu vođenju različitih edukacija za odgojitelje, ali i za stručne suradnike te za studente psihoterapije i psihoterapeute. Edukacije vodimo u prostoru Centra Proventus u Zagreba, ali i na poziv u raznim vrtićima diljem Hrvatske i u susjednim zemljama.

Direktorice Centra Proventus – Tea Knežević i Tatjana Gjurković, obje psihologinje i psihoterapeutkinje, su i autorice 28 slikovnica na temu emocija u izdanju Evenija te tako također pomažu velikom broju djece, roditelja, odgojitelja i drugim odraslima kako da na pravilan način pomognu djetetu s teškim emocijama i izazovnim situacijama.

Zahvaljujemo Centru Proventus i posebno Tei Knežević na izdvojenom vremenu i trudu u razgovoru!
Imate li prijedlog ili ideje za teme o kojima biste htjeli čuti mišljenje stručnjaka? Javite nam se na info@okitokiapp.com